Divlji krastavac


Divlji krastavac ili štrcaljka
je korišten kao ljekovita biljka više od 2000 godina na području oko Sredozemnog mora i sjeverne Afrike, najviše na području Turske, Cipra ali i kod nas u Dalmaciji i Istri.

Zbog svojih ljekovitih svojstava koja su poznata još iz starog Egipta, divlji krastavac su u raznim oblicima mnogi narodi koristili u ljekovite svrhe.

Divlji krastavac je trajna, dlakava, mediteranska biljka koja raste uz ceste, zidove, na nasipima i napuštenim zemljištima.
Ima srcolike dlakave listobe i žute jednospolne cvjetove. Plod je dlakava, duguljasta boba iz koje, pri branju zrelog ploda, štrcaju sjemenke zbog čega je biljka i dobila ime (latinski naziv "Ecballium" nastao je od grčke riječi "ekballein" što znači "baciti se" a  "elaterium" od grčke riječi "elatos" što znači "pobjeći", dok se kod nas koriste nazivi štrcaljka, štrkavac, štrcalica, divlji kukumar, divlji krastavac i.t.d.)
Biljka cvate od lipnja do rujna, bez osobitog mirisa i okusa.

Sok od plodova sličnih malim krastavcima ima vrlo snažno purgativno djelovanje i u tu svrhu je korišten u službenoj medicini.

Najvažnije ljekovito djelovanje koje se primjenjuje u narodu je liječenje upale sinusa (sinusitis) tj. poticanje čišćenja upalnog sekreta.

Također se koristio u liječenju edema povezanih sa slabim radom bubrega i problema sa srcem u obliku čaja od sušenih listova.